Zašto samo Srbi nemaju jedinstven nacionalni program, kao relikviju zajedništva oko koga ne bi bilo političkih trvenja?

Kao da nas je „neko prokleo“, da niučemu nismo jedinstveni, monolitni i spremni da bukvalno svi  branimo zajedničke nacionalne interese…

Tako je bilo u vreme uvođenja višepartijskog sistema na ovim prostorima, uoči prvih višepartijskih izbora u Srbiji! Tako je ostalo do današnjeg dana. A, sahranili smo komunizam, skidali petokraku sa Starog dvora, srušili Miloševića i doveli na vlast ni krive ni dužne „ političke poltrone Zapada“, pa onda i njih najurili, ali tek kad su nas opelješili do gole kože…

Mnogo toga se izdešavalo u poslednjih 30 godina, ali još uvek nismo uspeli da uradimo ono najbitnije: da definišemo srpski nacionalni program, kao zajednički imenitelj i temelj naše državnosti, egzistencije i postojanja oko koga ne bi smelo da bude nikakvih političkih trvenja među svim političkim činiocima u Srbiji, koji imaju onu preko potrebnu dozu narodnog legitimiteta i autoriteta…

Nismo uspeli da se prvo definišemo između sebe, da jasno i glasno kažemo svetu dokle mogu sa nama, ma koliko za sve njih bili jedna mala sirotinjska zemlja na brdovitom Balkanu! Nismo uspeli da svetu do današnjeg dana jasno i glasno kažemo ko smo, odakle smo i šta ćemo bespogovorno braniti svi kao jedan!

A, kad toga nema, onda i nije čudo, što nas je unutrašnje političko trvenje razjedinilo i pojelo, kao kad se razlije kiselina… Koja, kuda god proteče, ostavlja samo pustoš! Nijedan od pre mnogo godina anketiranih vodećih političara u Srbiji, nije znao da odgovori zašto nismo uspeli da se ujedinimo, bar kad je u pitanju minimum nacionalnih interesa, oko koga ne bi bilo sporenja, žestokih unutrašnje-političkih borbi? Zašto decenijama dajemo za pravo našim spoljnim neprijateljima, da se naslađuju našom neslogom, nedoslednošću, netrpeljivošću i posebno ličnim alavim apetitima svojstvenoj samo mentalnoj sirotinji?

Autor ovih redova je živi svedok svega onoga što nas je razjedinjavalo tokom prvih godina višepartijzma u Srbiji. Ali, nismo našli odgovor, zašto ipak  ni minimum zajedničkih nacionalnih interesa nisu mogli da pronađu SPS i SPO, Milošević i Vuk Drašković, pa potom SPS i DS, odnosno Milošević i Dragoljub Mićunović. Zatim Milošević i Zoran Đinđić, Vojislav Šešelj…Potom Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica, pa Koštunica i Boris Tadić…

Da bi danas kompletna vajna opozicija ( sa izuzetkom radikala!?) stala na suprotnu stranu od zvanične državne politike vladajuće koalicije i njenog predsednika Aleksandra Vučića!? Pri tome, „crna politička trojka“ ( Đilas,Jeremić i Obradović) kud god se maknu iz Srbije, zamaraju jezik samo „pljuvanjem Vučića“, a da ih baš briga o sprskim nacionalnim interesima! Time samo svojim spoljnim  mentorima pokazuju i dokazuju da u političkoj  Srbiji imao poprilično kukolja i da je lakše očistiti žito od kukolja, nego kukolj od žita!?

U ovakvim tridesetogodišnjim okolnostima srpske unutrašnje-političke razjedinjenosti onda uopšte nije čudo, što nam se dešavaju neverovatne stvari, što nas, kad god se nekome ćefne, stavljaju  na stud srama, želeći po svaku cenu da nam stave jaram genocidnosti, etiketu za vjek vjekova  zločinačkog naroda?! Posle nacista, da Srbi budu isti kao oni… I to kome, Srbima koji su Dva svetska rata bili na strani sila pobednica, koji su za odbranu sloboda i demokratije dali milionske žrtve u ljudskim glavama…Zbog čega, umesto da nas ima 30 miliona, ima nas jedva nešto više od 7,5 miliona!

Da imamo jasno definisan nacionalni program „ kao srpsku političku relikviju“, ne bi nam se dešavalo, da mimo svake pameti, pojedinci idu u Srebrenicu da priznaju nepostojeći genocid, stavljajući time omču oko vrata sopstvenom narodu… Ne bi nam se desilo da nam sude i osuđuju „belosvetske pravne prostitutke“…

Zato nije ni čudo što, eto, sada i šiptarski zlikovci spremaju neku novu svetsku farsu protiv Srba, izmišljajući priču o genocidu na Kosovu, pripremajući čak i odštetni zahtev!? Ovo je, sigurni smo, najveća farsa celog 21.veka! Ratni zločinci, presvučeni u američko-engleske mundire, koji su proterali sa vekovnih ognjišta 250.000 Srba i drugih nealbanaca, nekoliko hiljada mučili i likvidirali – sada bi da ono što su oni radili pripišu Srbima!?

I što je najgore, neće nas iznenaditi, ako za svoje bolesne namere nađu neke i u Srbiji, koji će, kao i mnogo puta ranije – imati dovoljno materijalnih razloga da optuže sopstveni narod ili bar neke pojedince, da su uradili ono što sigurno nisu uradili!? I šta vredi što to znaju i oni koji ove bolesne ideje kreiraju, kad Srbija nema onaj famozni nacionalni program odbrane od svih vrsta pošasti koje nas decenijama zapljuskuju! Uglavnom verbalno, ali bogami, ponekad i NATO bombama…

P.J. / FOTO: pixabay.com