Šta hoće ovi ljudi?

Demokratija je oblik političkog organizovanja društva u kome je narod „suveren“. Svoju volju, „narodnu volju“, pokazuje na izborima u odredjenim vremenskim intervalima obično na četiri, nekada na pet, ponegde i na šest godina. Poverenje se na izborima „poklanja“ partijama, programima i liderima koji pokažu najviše, najbolje i najiskrenije.

Narod je tu da proceni i delegira svoju „suverenu volju“ na one koji imaju najviše energije, pokažu najbolje ideje za stabilnost i prosperitet društva tokom izborne kampanje ali i u ukupnom političkom delovanju i to učine na  najiskreniji i najubedljivini način. Narodna volja u demokratskim sistemima oličena je u izbornoj većini a posredno i u parlamentarnoj većini.

Ona dobija izborni mandat za vladavinu u korist naroda. Naravno narod kao apsolutni presuditelj i „izvor i utoka vlasti“ ima mogućnost i pravo da na izborima kazni neuspešne, nedorasle, korumpirane… Upravo to se desilo pre sedam  godina kada je 2012. narod kaznio nedozrele, neuspešne i nepoštene. Loša vladavina „kvazi“ demokratske vlasti i pogubni rezultati su im „došli glave’, naravno figurativno. Inače dlaka sa glave im nije falila osim što su zasluženo izgubili fotelje, funkcije i privilegije. Narod im je na izborima otkazao poverenje.

Poručio im je preko glasačkih listića „izneverili ste nas. Nećemo vas više !“ I tu je nastao problem. Osiona žuta spin mašinerija to ni do dan danas  nikako da shvati. Uprkos svim medijskim spinovanjima,  marketinškim tehnikama „inženjera Djilasa“ i kompanije narod se 2012.  nije dao prevariti. Istina, progutao je udicu 2000. pa i 2008. ali i naučio lekciju: „ne veruj onima koji su te jednom već izigrali“,  prokockali poverenje, pojeli dragoceno istorijsko vreme, državu  ostavili u bankrotu a narod na cedilu. Zato su svi pokušaji istih onih koji su „pokrali i izigraliu narodnu volju“ u prethodnoj deceniji uzaludni.

Nastojanja da se bez ikakve nove ideje, bez nove politike, novih ljudi ili lidera ponovo dokopaju vlasti i državnog budžeta je bezprizorna iluzija i još gore nevidjena drskost i politički bezobrazluk. Šta ovi ljudi ( Djilas, Jeremić, Tadić, Stefanović… ) zaista žele i odakle im drskost da ponovo traže vlast, funkcije, mandate… Da li žele da se još jednom narugaju većinskoj Srbiji koja ih je odavno pročitala kao bukvar i upamtila kao „zlu paru“. Ne „vata se više narod na bućkalo“. Kako zaboraviti lažna obećanja o 1.000 evra od privatizacije, podizanje penzija uoči izbora od skupih londonskih kredita, skupšinske prevare i glasanje iz Bodruma…

Djilasovo „privatizovanje javnih resursa“, Jeremićevo „trgovanje“ uticajem, Stefanovićevo mešetarenje u privatizaciji NISA.. Tadićeve privatne izlete i samozaljubljeno kuliranje u predsedničkoj kancelariji dok  država grca. Jednom rečju bahata i neozbiljna družina dostojna možda avantura Alana Forda nipošto i nikako ozbiljnih državnih poslova. To je izgleda svima u ovoj zemlji jasno osim šačici ponavljača, bivših političara i umišljenih lidera. To pokazuju sva istraživanja javnog mnjenja, domaća i strana, interna i javna.

Ali od svih obmana najgora je samoobmana. Ona vodi u teške frustracije i nepredvidive poteze.. a već vidimo očijukanje sa „nasilnim“ metodama !!? Ako ne čuju narod, a ne vide ga to je izvesno jer šetaju uglavnom sami sa sobom, mogli bi da konsultuju Lasla Vegela kritičkog i nezavisnog intelektualca koji je tokom debate na temu „elita i plebs“ dobronamerno  poručio „.. ove proteste vodi ‘stara elita’, ista ona koja je već pala na ispitu…čak i ako bi dobila prilliku ona nikako ne bi mogla dati nove političke i društvene impulse !“

Kako god okrenemo, teško je shvatiti šta ovi ljudi zaista hoće, a posebno kako? I upravo zbog toga za javnost je dobro da ih „drži na oku“.

Komentar Embarga