Na platou ispred Hrama Sv. Save nalazi se spomenik voždu Karađorđu, izliven u bronzi, visok 3,2 metra, delo vajara Sretena Stojanovića, koji je ove godine proglašen spomenikom kulture. Tu se nalazi ”samo” četiri decenije, od 1979. godine, ali narodu predstavlja jedan od najpoznatijih spomenika, što zbog monumentalnosti čemu doprinosi uzvišenje na kome se nalazi, tako i zbog Hrama Sv. Save, jednom od najposećenijih mesta u našoj zemlji. Skoro da se ne zna da taj Stojanovićev Karađorđe nije prvi spomenik srpskom voždu koji je podignut u Beogradu. Priča o prvom Karađorđevom spomeniku na najbolji način pokazuje da nikada nismo mogli da se složimo ni oko jedne važne teme u društvu, pa ni oko spomenika vođi Prvog srpskog ustanka.
Kako su Srbi gradili nacionalnu državu, u kojoj su Karađorđevići 1842. godine zahvaljujući ustavobraniteljima preuzeli vlast od Obrenovića, već 1853. godine bilo je predloga da se na Terazijama podigne spomenik Karađorđu. Zvanično, to je predložio jedan od vođa ustavobraniteljskog režima, moćni Toma Vučić Perišić 1857. godine. Tim predlogom Toma Vučić Perišić nije toliko želeo da ojača dinastiju Karađorđević, koja je imala ceremonijalnu ulogu, koliko je spomenik Karađorđu trebalo da bude simbol i jasna poruka proteranom Milošu Obrenoviću da se ne vraća u Srbiju. Podizanje spomenika mitskom heroju homogenizovalo bi naciju koja se uzdizala posle viševekovnog ropstva. Ipak, turska uprava u Srbiji, iako ograničena, bila je još uvek dovoljno jaka da spreči da se slavi neprijatelj Otomanske imperije, pa je tako podizanje spomenika voždu Karađorđu bila nemoguća misija. Kako se godinu dana kasnije, posle Svetoandrejske skupštine, na srpski presto vratio Miloš Obrenović o spomeniku Karađorđu se više nije raspravljalo. Tako je bilo do 1903. godine, kada se posle promene dinastije i dolaska na vlast kralja Petra Karađorđevića, voždovog unuka, ponovo u društvu glorifikuje Karađorđeva uloga. Situacija je bitno drugačija nego pola veka ranije jer je Srbija sada nezavisna država koja sama donosi odluke, a pripremala se za odsudni boj sa Turcima kako bi oslobodila Balkansko poluostrvo. Spomenik je trebalo da bude snažno propagandno i retoričko oružje za novu dinastiju kojoj je trebala narodna podrška zbog tragičnih okolnosti u kojima je došla na vlast.
Ministarstvo vojno raspisalo je 21. septembra 1908. godine konkurs za spomenik Karađorđu na Kalemegdanskoj tvrđavi. Konkursom je traženo da umetnik bude iz Srbije, da spomenik treba da bude u čisto vojno-istorijskom duhu i da lik Karađorđa bude življi i markantniji od sporednih figura. Već u aprilu 1909. godine organizovana je izložba radova, a prvu nagradu je dobio slikar, skulptor i dekorater Paško Vučetić. Izbor umetnika nije bio slučajan jer i pored toga što je Vučetić bio poznat i priznat, važio je za dvorskog slikara koji je uradio dva portreta kralja Petra, što je bila velika privilegija. Od tog trenutka, pa do podizanja spomenika, 1913. godine, razvila se jedna od najžučnijih umetničkih polemika u našem društvu. O tome je detaljno pisao Igor Borozan u tekstu „Spomenik Karađorđu – simbolizam, teatralizam i medijsko prožimanje”, u časopisu Nasleđe, broj 8 iz 2012. godine. Tadašnje Večernje novosti opisale su Vučetićev model rečima da je to „komad odvaljene stene”.
„Na njoj nekoliko vojnika iz Prvog ustanka koji se penju gore. Jedan od njih prihvata dete koje mu pruža seljanka, možda žena njegova. Da ga poljubi poslednji put u životu. Za ustanicima lagano korača stari guslar sa guslama u torbi, koji će u lisnatoj gori buditi dug srpskih osvetnika. Na vrhu je Karađorđe. Pored njega s jedne strane sablja i puška, a sa druge strane Vila sa zastavom i vencem”, pisala je štampa.
Maketu je pohvalio Jovan Dučić koji je rekao da odiše „misaonošću”, mada je posle otkrivanja spomenika i brojnih kritika malo promenio stav. Na čelu onih koji su kritikovali rešenje bio je Vladimir Petković. Spomenik je, ipak, otkriven 13. avgusta 1913. godine u prisustvu kraljevske porodice u čast povratka pobedničke srpske vojske iz balkanskih ratova. Tada je počela nova, uglavnom negativna polemika o tom umetničkom delu. Među najglasnijim kritičarima bio je Moše Pijade, inače Vučetićev učenik. Javnost je smatrala da Karađorđev lik nije dovoljno herojski, da ne liči na legendarnog vožda, pa se čak pozivalo otvoreno na rušenje spomenika. Stvaranju ovakve atmosfere doprineo je Branislav Nušić koji je bio član Odbora za podizanje spomenika. Kada ga je na ceremoniji otkrivanja spomenika princ Đorđe Karađorđević pitao kako mu se čini spomenik, Nušić mu je šeretski odgovorio da je bio član Odbora za otvaranje spomenika, a sada moli da bude član Odbora za njegovo zatvaranje. Princ Đorđe je počeo glasno da se smeje, a potom svi oko njega što su novinari primetili i zaključili da se spomenik ne dopada ni kraljevskoj porodici.
Karađorđev spomenik nisu srušili Srbi. Uradili su to 1916. godine Austrijanci kada su okupirali Beograd. Potom su doneli odluku da na tom mestu, kako bi ponizili poražene Srbe, postave spomenik caru Franji Josifu. Spomenik su izlili i dopremili u Beograd 1918. godine ali ga nisu postavili jer je srpska vojska oslobodila svoju prestonicu. Spomenik je potom pretopljen i od njega su izlivena zvona koja danas zvone na crkvi Ružici. Srbi kao da su jedva dočekali da neko drugi sruši ”omraženi” spomenik umesto njih i nikada nisu pokušali da ga obnove ili naprave drugi. Na tom mestu postavljen je 11. novembra 1930. godine Spomenik zahvalnosti Francuskoj. Na novi spomenik Karađorđu čekali smo 63 godine. Od starog spomenika je sačuvana je samo skulptura Slepog guslara koju smo otkrili i nalazi se u Barutani. Kako je skulptura u odličnom stanju, narednih meseci postavićemo je na Kalemegdanu blizu spomenika zahvalnosti Francuskoj da podseća na stari Karađorđev spomenik. Biće to povratak Vučetićevog guslara na Beogradsku tvrđavu posle 103 godine.
