Pešački prelaz

Jedno od prvih pravila koje učimo kao deca je kako da pređemo ulicu sa jedne na drugu stranu. Tome nas uče i roditelji i učitelji. Pravila su jasna. Pogledaj levo i desno, vidi da li ide neko vozilo i onda bezbedno pređi ulicu. Naravno podrazumeva se da se nalazite na obeleženom pešačkom prelazu. Isto važi i kada je u pitanju prelazak preko pešačkog prelaza kada na trotoaru postoje semafori. Sačekate zeleno svetlo za pešake i pređete ulicu.

Ovo sve zvuči jako jednostavno. Kao i sva pravila u životu. Pravila služe da bi se poštovala. Ako su pravila teška za sprovođenje onda se traži najbolji način da im se brzo prilagodimo.


Zašto pišem o ovoj temi? Zato što je povezana sa srpskim nestrpljenjem o kojem sam nedavno pisao. Svaki dan prelazimo ulice sa jedne na drugu stranu. Prelazak je jako jednostavan ako smo strpljivi i poštujemo pravila. Međutim neretko kada čekam da pređem ulicu čujem oko sebe nervozne građane. I tu se vidi kultura jednog naroda. Psuju i vređaju dok čekaju da pređu ulicu. Nedavno na Slaviji u Beogradu čekalo se malo duže za prelazak preko ulice i da se upali zeleno svetlo za pešake. Te desetine sekundi su prolazile kao minuti. Deo građana oko mene je psovao i vikao. Psovali su i one koji su ih poslali u prodavnicu. Dakle, svoju porodicu i bliske prijatelje. Psovali su šefove na poslu. Od kojih dobijaju platu. Psovali su vlast na svim nivoima. Na njihovim licima bila je sve veća nervoza. Neki su bili crveni u faci. I onda je došlo rešenje. Prišla je jedna bakica starosti oko 80 godina. Koračala je laganim i sigurnim koracima. Stala je kod semafora. Pritisla dugme i upalilo se zeleno svetlo za pešake. Tada su svi prešli ulicu. Svi su bili mirni, zadovoljni i srećni. Po prelasku na drugu stranu ulice nastavili su svako svojim putem.


Bakica je svima održala lekciju. Lekciju o strpljenju, pravilima i smirenosti. Bakica je bila ubedljivo najstarija od svih nas koji smo se nalazili na trotoaru. Ispala je najpametnija. Jedina se setila da pogleda levo i desno i da vidi da treba da se na stubu pritisne svetlo kako bi pešaci prešli ulicu. Dok su jedni glasno psovali sve što im je palo napamet, dok su drugi bili crveni u licu zbog besa, dok sam ja slušao ljude koji se svađaju sa samim sobom i pokušavajući da im objasnim da budu strpljivi, bakica je našla rešenje.


Ista je priča i u drugim delovima života. Pre nego što narod krene nekog za nešto da kritikuje treba prvo dobro da razmisli ima li razloga za kritiku. Narod treba prvo da razmisli o rešenju eventualnog problema a onda da učini sve što je do njih. Tek onda treba videti da li je za to neko odgovoran iz određene institucije. Lično smatram da građani često kritikuju neke stvari bez ikakvog razloga i bez realnih osnova.


U životu uvek treba prvo da učinimo sve što je do nas. Trebamo tragati za rešenjima. Trebamo i pohvaliti one koji su uspostavili jasna pravila.


Primera radi, jako je bitno što je dobro uređen saobraćaj u Beogradu i što je za sada postavljen dovoljan broj saobraćajne signalizacije i saobraćajnih znakova. To nam svakodnevno olakšava život. Svaki pešački prelaz je postavljen iz određenog razloga.


Naravno one koji krše pravila, a naročito u saobraćaju, treba adekvatno kazniti. Bezbednost svih građana je na prvom mestu.


Zato i treba reći jedno veliko hvala i republičkim i lokalnim vlastima koji vode računa o bezbednosti u saobraćaju.


A nama ostaje da budemo strpljivi i u saobraćaju.


Strpljen spašen!

Dr Uglješa Mrdić
19. februar 2019. godine