Ovde su dolazili dubrovački trgovci, saksonski rudari i metalurzi: Otkriće srpskog puta srebra

Reporter „Novosti“ i entuzijasti iz Ljubovije ponovo na tragu azbukovačkog Eldorada u kanjonu Trešnjice.

Orlovi su vekovima jedini dolazili na srušene kule Velikog grada na nepristupačnoj steni iznad kanjona Trešnjice. Reporter „Novosti“ i entuzijasti iz Ljubovije su posle tri godine traganja pronašli ovu izgubljenu metropolu u klisuri o kojoj su pisali dubrovački trgovci. Oni i saksonski rudari i metalurzi dolazili su da žive u dubokom klancu strmih ivica, jer su na ovom surovom mestu mogli brzo da se obogate trgovinom srebrom, olovom, bakrom i zlatom.

Iako istorijski dokumenti iz 14. veka svedoče o eldoradu u Azbukovici, priča deluje kao mit, jer naučnici nisu nikada istražili gradove i rudnike Trešnjice. Da su tvrđave zaista postojale, zabeležili su pre više od veka stari istraživači Srpskog geografskog društva, koje su kroz bespuća vodili meštani planinskih sela. Ona su danas ugašena ili imaju ponekog vremešnog stanovnika koji ne može da ide dalje od kućnog praga.

POTRAGU za izgubljenim „srpskim putem srebra“ pokrenuli su pre tri godine reporteri „Novosti“ i zaljubljenik u prirodu i istoriju iz Ljubovije, pravnik, planinarski instruktor i umetnik Dragan Pavlović Pop. Tekstovi u našem listu animirali su i druge Ljubovijane da se priključe istraživanjima.

Pre nekoliko dana ta potraga je okončana otkrićem neverovatnog spomenika prošlosti, jedinstvenog u Evropi. On je postao vidljiv i razumljiv tek sa zarušene severne kule Velikog grada. Ovo građevinsko čudo sazidano je na vrhu šiljate stene na 590 metara nadmorske visine.

Sa kule motrilje se videlo mnoštvo otvora u liticama za koje smo mislili da su prirodne pećine. Kada smo došli do njih, videli smo da ih je isklesala ljudska ruka. Do njih vode staze uklesane u stene, kraj kojih su rupe u kojima su se nalazili podupirači visećih drvenih mostića – puteva nad ambisom. Shvatili smo da su te pećine rudokopi Trešnjice. Oni nisu bili na dnu kanjona već visoko na njegovim liticama, pa je zato i Veliki grad koji ih je čuvao i nadgledao morao da bude sagrađen visoko – razmišljao je naglas Pavlović, dok smo u koloni po jedan išli kozjom stazom na liticama.

Rudnici su bili visoko u stenama

Vodič nam je bio inženjer Milisav Vićentić, rodom iz sela Zabrđe na ždrelu klisure, koji je u detinjstvu lutao po kanjonu i otkrivao njegove tajne. On je azbukovačke istraživače doveo do Velikog grada pored Velike peći, drevnog kopa čijim se zidovima još sliva rastopljena ruda.

Današnju stazu prekidaju „točila“, reke sitnog kamena sipara. To je neobično jer ovde stene nisu lako lomljive, krečnjačke. Verovatno je to jalovina iz pećina kopova u liticama – kazivao je Vićentić, dok smo pažljivo koračali po siparu koji se odronjavao pod nogama, u ponor dubok stotinama metara.

Dragan Pavlović obezbeđuje prilaz Velikom gradu

Stari rudari nisu imali mnogo prostora za rad jer su visili nad ambisom i jednostavno su jalovinu izbacivali niz liticu. Na nekoliko starih fotografija kanjona vide se uklesani kanali koje je sada zatrpao sipar. Istraživači pretpostavljaju da se njima ruda spuštala nekoliko stotina metara niže, do platoa kraj reke. Tu se ona ispirala, a zatim sitnila i topila „samokovima“. Tu su bila industrijska postrojenja u kojima je velike čekiće i mehove pokretalo vodenično kolo.

Drevni rimski put kroz klisuru

Kada sam kao dete išao Đačkom stazom u školu na kraju kanjona, ovde je još bilo dvadesetak veoma starih vodenica – prisećao se Vićentić.

Ta staza je put širok i do dva metra uklesan u stene. Njime su svakodnevno osnovci iz brdskog sela Gornje Košlje išli u nekoliko kilometara udaljenu školu u selu Gornja Trešnjica.

Stazom nisu išli samo đaci, otac mi je još kao dečaku pričao da je to najstariji put kojim se iz Podrinja ide u Valjevo, koji su napravili još Rimljani. Oni su prvi eksploatisali srebro u Azbukovici – ispričao je Pavlović.

Istraživači kraj Malog grada

Kada smo se uz pomoć njegove alpinističke opreme popeli na vrh Velikog grada, ostali smo zatečeni lepotom pogleda, koji je pokrivao prostor od Drine do Gornjih Košlji. Nadahnuti Pavlović je zapevao „O sole mio“ i glas je nadjačao huk nabujale Trešnjice. Zamislili smo kako je klisura nekada morala da odjekuje glasovima hiljada rudara, vojnika, trgovaca…

Njihovo majstorstvo i znanje vidi se i na vrhu Velikog grada, gde se razaznaju zidovi i temelji zgrada pažljivo uklesanih i ozidanih na strmoglavim stenama. U dubini klisure, koju još nije sakrilo zelenilo bujne vegetacije, lepo su se videle duge bele zidine Malog grada kraj rimskog puta.

Zidine Malog grada

Voleli bismo da arheolozi dođu i istraže ovo čudo. Pisanje „Novosti“ o Azbukovici je privuklo ogroman broj ljudi koji traže da ih provedemo kroz klisuru, ali voleli bismo da dođu i stručnjaci – kaže Pavlović.

Zidovi objekta u Velikom gradu

TAJNE IZ ZABRĐA

Crkavicu i vodovod iz srednjeg veka otkrili su meštani sela Zabrđa na ulazu u klisuru. Plugom su izorali keramičke vodovodne cevi koje su vode od izvora pod liticom do platoa Konjska. Kada se zakopa dublje, zemlja je ugljevita, crna, kao da je tu izgorelo naselje. Vide se i ostaci minijaturne crkve, a oko njih veće zidine – ispričao nam je Slobodan Vićić, meštanin Zabrđa.

Mačvanski Info / Večernje Novosti / Foto: B. Subašić