Opoziciono nasilje

Skoro sve mogu da shvatim, ali nikako mržnju. Nikada nisam bio pristalica ni mržnje ni nasilja. A u ovom periodu smo svedoci eskalacije mržnje i nasilja.


U vremenu jako bitnom za državu Srbiju i dok se njeno rukovodstvo predvođeno Aleksandrom Vučićem bori za državne i nacionalne interese, deo opozicije i dalje ne miruje. Ajde što ne miruju nego što je deo njihovih vođa, imam utisak, gladan prolivanja srpske krvi na beogradskom asfaltu. Kao da im nisu dovoljni protesti koje praktikuju u poslednje vreme, nego što žele još nešto. Ni sami ne znaju šta žele osim da na ulici dođu na vlast. I to uličnom revolucijom koja ne bi mogla da prođe bez prolivanja krvi…
Na njihovoj meti su svi koji misle drugačije a to je više nego apsolutna većina u Srbiji. To na kraju krajeva pokazuju svi izbori održani prethodnih godina. Da ne govorim o ovogodišnjim ubedljivim pobedama Srpske napredne stranke na lokalnim izborima održanim u nekoliko opština.
Jedan moj dobar prijatelj je proteklog vikenda naišao na jednog od opozicionih vođa. Naleteo je na agresivnog i nervoznog opozicionara, koji je uhvatio da kritikuje moga prijatelja koji nije član nijedne političke stranke, ali jeste pristalica aktuelne vlasti. To je i javno uradio kada je preko hiljadu javnih ličnosti potpisalo Apel podrške listi – Aleksandar Vučić – Zato što volimo Beograd.


Dakle tim opozicionim vođama više nije dovoljno da ostrašćeno, zlonamerno i neprimereno napadaju aktuelnu vlast i predsednika Srbije, nego žestoko napadaju i one koji su glasali za SNS. Skoro svaka javna ličnost koja se javno deklariše i podrži sve ono što radi bilo republička ili pokrajinska ili lokalna vlast postane predmet medijskog linča, uličnih pretnji i uličnog presretanja uz pretnje.


I mene samog je skoro zaustavio na ulici jedan od ostrašćenih opozicionara i rekao da mora javno i stalno da me napada, jer su dobili takav „nalog iz centrale“. Pazite, dobili su nalog…


Ne želim da pravim paralelu sa određenim političkim strukturama iz sredine prošlog veka od kojih se svakom normalnom ledila krv u žilama niti želim da spominjem zlikovce iz 20. veka, ali ne mogu da shvatim ovu ispoljenu mržnju prema sopstvenom narodu samo zato što drugačije misli.
I sam pripadam mojoj drugoj porodici zvanoj Srpska napredna stranka, ali nikada nisam mrzeo političke protivnike. Tako su me vaspitavali u porodici i kod kuće i tako su me učili u SNS. Naše je da se takmičimo i pobedimo, a ako izgubimo naše je da čestitamo boljima od sebe. Tako razmišljamo moji prijatelji i politički saborci i ja.


Dok sam još bio aktivan sportista a potom i trener naučio sam da pobeđujem i da gubim. Nikada nisam učio da mrzim i da primenjujem nasilje. Odlika svakog borca je da se izdigne iz poraza i nastavi dalje.
Svojevremeno sam od velikana mog životnog sporta – džudoa, dobio razne nadimke i jednu izreku koja me pratila celu džudo karijeru: „Mrdića koliko god puta da baciš na strunjaču, on uvek jedan put više ustane i nastavi i dalje da se bori“.


E, takav sam i u politici i u svakodnevnom životu.


Zato kažem NE mržnji! Zato kažem NE nasilju!


Zato kažem DA poštenoj političkoj borbi! Zato kažem DA treba uvek čestitati pobedniku na izborima i poštovati volju naroda!


Budimo složni braćo Srbi! Sada je interes države Srbije najvažniji! Živela Srbija!

Dr Uglješa Mrdić
25. decembar 2018. godine