– Ovo danas uopšte ne znam našta liči i šta to hoće na ulici da urade, osim ako ne misle, da se na taj način može na vlast u Srbiji, što je totalna besmislica – komentar je kralja trgova i uličnih protesta u Srbiji, iz devedesetih. – Zamislite, oni dolaze na mitinge sa nekakvim unapred napisanim tekstom?! Smešno. Nije ni čudo što ih narod ne prihvata, jer oni nisu deo njih..Oni ne osećaju nevolje običnog čoveka. Oni, a mislim na bivšu vlast, ne umeju da poštuju svoje sledbenike, ne ulazeći u to, da li su njihovi stavovi politički ispravni… Njihovi nastupi su unapred režirani, ne izazivaju emocije niti trunke saosećanja sa onima koji su izašli da protestuju, svako iz svojih uglavnom ličnih razloga…
A, kad nema tog nužnog uzajamnog poštovanja, tog fluida između takozvanih govornika predvodnika protesta i ono malo okupljenih sugrađana, onda i nije čudo što se sve pretvorilo u demoNkratiju, ono što se može definisati sa samo dve reči: mržnja i nasilje.
Istina, nije ovo izum Đilasa, Jeremića, Obradovića, „Dušanovog potrčka“ Šapčanina Zelenovića, već je to počelo na mitinzima dosmanlija neposredno uoči petooktobarske revolucije, kada su sa beogradskog Trga Republike pozivali u juriš na Dedinje, „ u lov na crvenu vešticu sa Dedinja“… U čemu je ponajviše prednjačio Čanak, Velja Ilić ali i drugi.
U nedostatku političkih ideja, racionalnih stavova kojima bi bar pokušali da osvoje svoje sugrađane, lideri bivše vlasti svoj ionako skromni politički vokabular sveli su samo na neshvatljivu mržnju, pretnje, kojima „časte“ najviše državne funkcionere, onako bez ijednog jedinog argumenta… A, da bi „čorba bila gušća“, od nedavno su počeli i sa konkretnim akcijama nasilja! Prepadima komšija, „tajnim“ nadgledanjem ulaza u zgrade u kojima državni funkcioneri žive, direktnim javnim pretnjama, pa sve do otvorenih akcija direktnog zagorčavanja života ogromnoj većini svojih neistomišljenika, prvenstveno u Beogradu – postavljanjem barikada po centru grada!? I ko zna šta nas sve još čeka u narednom periodu, jer nisu iscrpljene sve akcije opisane u maeričkim knjigama o načinima vođenja specijalnog rata… I uopšte ih ne zanima, to što se time niko u predugoj istoriji Beograda nije služio niti bavio! Zar Đilas toliko voli Beograd, da po njemu samo što još ne kopa rovove i podiže možda grudobrane za neki budući vatreni okršaj!? Ili je to njegova osveta Beograđanima, koji više ne pamte samo tri dana unazad, pa nisu zaboravili kako se on i od čega obogatio?
Sve je ovo samo deo repertoara iz udžbenika o specijalnom ratu koji decenijama zapadne obaveštajne službe dosledno primenjuju prema neposlušnim legitimnim režimima širom sveta! Otvoreni poziv na bunt, nasilje, širenje mržnje bez granica prema uticajnim pojedincima, državnim funkcionerima i političkim protivnicima je samo put do onoga što može da usledi?! A to je, izazivanje otvorenih direktnih fizičkih sukoba, montaža incidenata kojima svetu treba prikazati aktuelni režim kao nasilnički, diktatorski…Jer, njih izbori ne zanimaju, jer znaju kako će na njima proći, pa sada na sve načine pokušavaju nemoguće: da na silu dođu do vlasti, da nekim teškim incidentima izazovu reakciju spolja, pa čak možda i eventualni upad nekog novog „Milosrdnog anđela“, kojima bi se opet srpski narod trebao da izvinjava što ih je tukao i ubijao…
Neshvatljivo je, da na pragu 21.veka bilo koji minorni političar u Srbiji poziva „ na juriš“ na privatne TV stanice, na državnu televiziju, instituciju predsednika države… neshvatljivo je, da u 21.veku neko ko hoće da bude narodni lider umesto činjenicama, juriša testerama, tojagama i kamenicama…
E.E./FOTO: Printscreen-mc.rs