Gledanje uživo boks mečeva, nekada je bila privilegija slavnih, poput Gage Nikolića ili čuvenog “oca modernog” Beograda, Branka Pešića… Giška, Ćenta, Joksa trenirali sa članovima kluba, ali se nisu takmičili…

Da ume bokserska sala na Krstu da priča –ispisala bi možda najlepše priče o beogradskim momcima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga veka, koji su svoju energiju i hrabro srce trošili u sali i ringu, a ne na ulici i kriminalu…

U Sali bokserskog kluba Radnički, na beogradskom Crvenom krstu – prošle nedelje bilo je kao nekada. Na prvenstveni bokserski meč sa Metalcom iz Valjeva, došlo je mnogo sveta. Mnoga poznata lica iz svete bokserske istorije… Mnoge javne ličnosti… Zahvaljujući energiji i znanju bivšeg bokserskog asa, Nenada Borovčanina – obnovljena je liga. Redovno takmičenje srpskih klubova! Kao nekada…

 

Bivši bokserski reprezentativac iz redova Partizana, Dragan Dimić Dimke ( osnovao je sopstveni bokserski klub u Beogradu) sreo je stare dobre prijatelje i kolege: Zorana Spasića iz Smedereva, što je bila dobra prilika da popričaju, evociraju uspomene na lepa prošla vremena boksa i da se slikaju za uspomenu…Sa takođe dragim kolegama, Draganom Danićem, Jovicom Pavlović iz Valjeva, Sinišom Čolakovićem iz Partizana, ali i sa ovogodišnjim osvajačem beogradskog Pobednika, velikim talentom, Sandrom Poletanom i sa neizbežnom rijaliti zvezdom i po malo bivšim bokserom šabačke Mačve, stihopiscem i pevačem, Hasanom Dudićem….

Za sve je “krivac” Nenad Borovčanin, koji ništa nije obećao, a mnogo je uradio – kaže za Embargo, Dragan Dimić,Dimke. – Mladi su prepoznali pozitivnu energiju, našeg predsednika Saveza i svih nas drugih, pre svega bokserskih entuzijasta da ovaj sport vratimo tamo gde mu je i mesto…I sve je više mladih koji kucaju na vrata klubova, jer shvataju da im ovaj sport pruža više od sporta…Tako je i kod mene u mom klubu “Dimke” I prava je milina svakodnevno raditi sa njima…

Da ume ova bokserska sala na Krstu da priča –ispisala bi možda najlepše priče o beogradskim momcima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga veka, koji su svoju energiju i hrabro srce trošili u sali i ringu, a ne na ulici i kriminalu… Kroz ovu salu prošla je plejada velikih bokserskih asova, ali i momaka sa ulice, koji nisu hteli u takmičenje, već su hteli da boks savladaju samo za sebe…

Đorđe Božović Giška je voleo boks, bio je onako krupan, baš odličan teškaš, ali je trenirao ipak samo za sebe i nije hteo u ring da se takmiči – tvrde nepsoredni svedoci svih tih dešavanja.

– Od malena Giška, koga su kao dečaka zbog svoje korpulentnosti zvali “debeli”, bio je strašno jak i stabilan. Nije prezao da se sa bilo kime u to doba sukobi. U javnosti je već skoro na epski način opisana njegova “ferka” sa Nebojšom Joksovićem Joksom, koji je takođe bio sa nama, na treninzima, iako je on bio karatista! Kažu da je ta tuča trajala “danu do podne” i da je na kraju ipak bilo nerešeno… Ali, ono što su u sali naučili, ispoštovali su: nisu se posle te tuče svetili jedan drugome! Na treninge je dolazila čitava plejada ondašnjih “žestokih beogradskih momaka”, poput recimo Radeta Ćaldovića Ćente. I on je hteo da “nauči boks” za sebe, i bio bi dobar bokser, ali nije hteo u ring da se takmiči… Kasnije su se priključivali Ašanin, Lakonić…Jer su bili dosta mlađi od nas.

Beogradski momci puni snage i volje da se tuku po pravilima u ringu, a ne na ulici uglavnom su u to vreme išli na četiri strane grada, u različite klubove… Ekipa onih koji su trenirali i borili se u BK Crvena zvezda prvobitno su trenirali u sali na stadionu OFK Beograda na Karaburmi. Tek kasnije su se preselili na Autokomandu. Druga grupa bila je u sali na Crvenom krstu i borili su se u dresu Radničkog, a treća na stadionu Partizana u Humskoj nosila je dres tog kluba.Najmlađi iz plejade slavnih klubova, bio je “Novi kolektiv” sa Novog Beograda, koji je svoje mečeve organizova u Hali sportova… Stariji pamte njihove bokserske zvezda, poput Nuredinija,Lile i drugih…

Svi se još uvek sećaju velikog srca, snažnog udarača, boksera Jovana Džakule, koji je nosio dres Crvene zvezde. Njegove derbi borbe protiv Svetomira Belića Belke iz Partizana još se prepričavaju kao najstrašnije scene iz bilo kog meča čuvenog “Rokija”… Te mečeve nije propuštao ondašnji beogradski pravi džet set, poput glumca Dragana Nikolića… Ondašnji gradonačelnik Branko Pešić je bio veliki ljubitelj boksa…
Džale je bio borac bez mane i straha, išao je napred i nikada nije uzmicao – tvrde njegove bivše kolege. – Dok je Belka bio racionalan, proračunat i posebno oprezan.Udarao je žestoko, sa distance… Nasuprot njemu, Džale je bio hrabar i poznat na ulici i van ringa! Njegovi najbolji drugovi iz toga doba bili su Ljuba Zemunac, Ćenta, Gidra, Arkan… Sve ih je znao i svi su ga do poslednjeg dana njihovih života veoma poštovali. Sećate se, da je dobru karijeru u Zvezdi takođe napravio i Gidra, koji je takođe bio bosker bez straha… Pa, Bata Radulović i još mnogi drugi… Nasuprot njima, u Partizanu, pored čuvenog Belke, svi su veoma poštovali u ringu i van njega Fahriju Šekularca, koji je odavno otišao iz boksa u vode fudbalskog menadžera…

Da bi bili što spremniji, bilo za borbe u ringu, bilo za ličnu spremnost “zlu netrebalo”, i takmičari i bokseri “rekreativci” su iz sala za treninge odlazili na dodatno “usavršavanje” kod sada već legendarnog trenera, Čitakovića Čite…

Na tim treninzima je svako od nas dobijao ono dodatno lično samopouzdanje i veru u spostvenu snagu i moć da nikada ne uzmakne i da se uvek bori za ispravnu stvar – tvrde mnogi oni koji su prošli njegovu školu treninga, a prošli su je skoro svi. – Kod Čite se do poslednjih dana njegovog života učila borilačka veština i kao filozofija života… Ono što je on izvodio na pokaznim vežbama pred svima nama do današnjeg dana ostalo je neprevaziđeno… Na tim treninzima su se sretali “ i neprijatelji”, ali su svi bez pogovora poštovali Čitin kućni red. Ispred sale su ostajali svi međusobni sukobi i problemi…

(nastaviće se)

embargo.rs