Sa vrlo nepovoljnim nasleđem današnja Srbija gradi svoju pregovaračku poziciju zakonačno razrešenje kosovske krize ili za uspešno istrajavanje u eventualno zamrznutomkonfliktu.
Od prethodne vlasti, koja je imala dobrih dvanaest godina i sijaset dobrih prilikada konsoliduje zemlju, zatečene su samo krhotine od nacionalne ekonomije. Pred međunarodnimfinansijskim institucijama ostali su dugovi do guše. Bruto društveni proizvod i sviparametri razvojne strategije – od infrastrukturnih projekata do fiskalne i monetarnepolitike – beležili su fijasko. Institucije kulture, koje je trebalo da predstave evropskikarakter Srbije, izgledale su kao napuštena gradilišta. Međunarodni ugled zemlje srozan jedo beznačajnosti i ignorisanja u procesima traženja rešenja za pitanje Kosova i Metohije.Sasvim je jasno zašto takav ukupni ambijent nije mogao da se preporuči stranim investitorima.A bez njihovog novca i preduzetničke energije, opet, zamlja je tonula sve dublje i beznadežnije.To je bio začarani krug iz koga je bilo moguće izaći samo sa jasnom vizijom kakva se budućnostželi i jasnim planovima kako da se u tu budućnost stigne.
Na izborima u proleće 2012. godineSrbija je glasala za konkretnu političku ponudu Srpske napredne stranke. I na svim potonjimizborima – od lokalnih, preko parlamentarnih do predsedničkih!Danas je profil Srbije bitno drugačiji. Po svakoj tački depresivnih bilansa prethodnevlasti – od ekonomije do ugleda u svetu – današnja Srbija zakoračila je u zonu prosperiteta.Možda ne uvek tempom koji bismo želeli, ali dramatično bolje nego otkuda se krenulo presedam godina. Pritom, prethodna vlast je ostavila pustoš kao rezultat svoga mandata, a ova vlastje postigla razvojne skokove već od prve izborne pobede i nastavlja ih u svakodnevnomkontinuitetu. Samo da pomenemo ono što su ugaoni kamenovi oporavka zemlje na pokazateljimaiz 2018. godine: rast BDP-a od 4,4%, javni dug 50% od BDP-a, stabilan kurs dinara i preko trimilijarde stranih direktnih investicija, prepolovljen broj nezaposlenih i konstantnopovećanje zarada zaposlenih. Opšti napredak neposredno je vidljiv na panoramskom pogledupokrenutih industrijskih pogona, izgrađenih i rekonstruisanih klinika, otvorenih muzeja,gradilišta infrastrukture i stanova i projekata pripremljenih za realizaciju u ovoj godini.Principijelnom i racionalnom politikom Aleksandar Vučić je otvorio najznačajnija vratasvetske politike pa bi se moglo reći da malo koji današnji državnik ima takav raspon iučestalost kontakata sa liderima koji kreiraju međunarodne odnose.Sve to ima dvostruku vrednost. Samo po sebi to je dobrobit za svakog građanina. Uprocesima koji se bave pitanjem Kosova i Metohije, od Briselskih pregovora i razmatranjaredovnih izveštaja u Savetu bezbednosti UN, do panela na međunarodnim forumima, Srbija jedanas uvaženi sagovornik.
Na unutrašnjoj sceni Srbija je kroz pet izbornih ciklusa od 2012. godine pokazalanajviši demokratski kapacitet i političku stabilnost koji su takođe ugrađeni u njenupregovaračku snagu i međunarodni autoritet. Ankete koje su sprovođene u redovnim intervalimaizmeđu izbora, pokazivale su bez izuzetka identične rezultate, a pre svega konstantnostpolitičkih opredeljenja građana i dominaciju Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke.U demokratiji opozicija se bori za vlast snagom svojih ideja. Naša opozicija nemaideje, nema strategiju za budućnost Srbije, nema ni iole ubedljiva personalna rešenja. „Ugovorsa narodom“ odavno je potrošeni demagoški trik koji je lansiran pred „peti oktobar“, a posleovog datuma pokazala se njegova stvarna suština.
Potpisnici ugovora isključivo su se borili zaličnu korist, toliko surovo da su uništili ne samo egzistencijalnu supstancu Srbije nego isopstvene partije – sve do jedne, bez izuzetka. Druga kompromitovana fraza opozicije je „vladaeksperata“. Srpsko društvo već je osetilo na svojoj koži „blagodeti“ takvog koncepta. Danas seiza njega krije nepoverenje opozicionih lidera u sopstvenu političku kompetentnost iautoritet. I tako dalje, po svim tačkama ovog nedoraslog papira. Isti „ugovor“ i isti izvođačiveć su jedanput upropastili ovu zemlju. Danas, kada se Srbija uzdiže iznad razvalina koje suostavili za sobom, oni bi ponovo da je povuku u ambis.Bezidejnost opozicije ne može da bude alternativa strategiji oporavka, uspona ibudućnosti Srbije koja se već ostvaruje. Ali, ako se upari sa zahtevom da se raspišu izbori nakoje ona neće izaći, onda postaje jasno da cilj opozicije nije konstruktivna kritika vlasti negodestrukcija srpske pozicije u trenutku kada se vode pregovori o najvažnijem nacionalnompitanju – o Kosovu i Metohiji, i kada ubrzani razvoj Srbije i povratak međunarodnog ugledaizazivaju nervozu kod naših suparnika u okruženju i njihovih pokrovitelja. Kome to odgovara?Građanima Srbije svakako ne!
Dragoljub Kojčić, Direktor Zavoda za udžbenike